Ove je godine Noć knjige u Osnovnoj školi Rudolfa Strohala obilježena virtualno preko programa Zoom. Ovogodišnji moto bio je S knjigom nisi izoliran! Učenici koji su uključeni u izvannastavnu aktivnost Mali knjižničari su se preko programa Zoom vratili u vrijeme kada su im roditelji pričali priče za laku noć pa su slušali priču Čituljak i 9 super heroja koju je osmislila i čitala im školska knjižničarka Mihaela. Imali su zadatak pratiti likove u priči i po redu zapisati imena svih učenika koji su se našli u priči. Nakon pročitane priče kratko su razmijenili dojmove i dobili zadatak da naprave vlastiti znak koji bi bio na njihovoj odori super heroja. Ugodno provedena Noć knjige nikako nije mogla zamijeniti druženje u knjižnici, ali optimizam nas nije napustio!

Priča o Čituljku i 9 superheroja
                 Jednog dana, u ne baš tako davna vremena, kad se svijetom proširio nevidljivi neprijatelj i nitko nije znao kako izgleda i kad će se negdje pojaviti, ulicama je vladala tišina i pustoš.

Iz dana u dan nije bilo djece na igralištima, ljudi u šetnji, razgovora, smijeha… I sunce je ponekad sramežljivo provirilo, ali kao da se ni njemu nije dalo sjati jer mu se nitko nije veselio! Bilo je to tužno vrijeme, ali kako se kaže da nakon svake kiše dolazi sunce, tako je i u ovoj priči morao postojati netko tko pokreće promjene… Ljudi bi, kao što to u bajkama biva, očekivali nekog diva, snažnog i s ozbiljnim pogledom ili pak princa na bijelom konju, koji preko svih prepreka prelazi kao od šale… Da, tako bi to trebalo izgledati, a priča bi bila napeta i uzbudljiva. Ustvari je počelo ovako…

Jednog jutra, dok su još svi spavali, dogodio se potres. Bio je toliko snažan da je mnogo zgrada stradalo, a ljudi nisu znali kamo bježati, od potresa ili od nevidljivog neprijatelja za kojeg su znali da vreba kad ga najmanje očekuješ. Ni mnoge knjižnice nisu bile pošteđene potresa pa su se knjige rušile kao kule od karata, a dobro znamo da se knjige ne smiju jako tresti jer nikad ne znaš kakva čuda iz njih mogu ispasti. Tako je iz jedne čudesne knjige, ne zna se koje, ispao patuljak Čituljak kao smotuljak. Možete misliti kako se prepao kad je ničim izazvan završio na ulici, u čudnom svijetu, bez ljudi… A kako je izgledao? Osim što je bio vrlo nizak, baš kao patuljak, kapica, kaputić i hlače su mi bile ispisane slovima, kao da je baš ispao iz knjige. Čak je i njegova brada bila prepuna slova, a poneko bi ispalo kad bi naglo okrenuo glavom. I tako je jadan i preplašen patuljak Čituljak odlučio malo prošetati da vidi kamo ga je to sudbina odnijela.

Kako je on to na lijepo mjesto ispao, razmišljao je, ali nije mu bilo jasno kako nema nikoga tko bi uživao u tako lijepoj prirodi, cvrkutanju ptičica i mnogim drugim predivnim stvarima koje mu nisu bile nepoznate jer u bajci iz koje je ispao, također je živio u prekrasnoj šumi. Ovo mu se mjesto čak čini i ljepšim, a mislio je da nema ljepšeg mjesta od njegove bajkovite šume pune zelenila. I tako je naš patuljak šetao i šetao… Već mu je i dosadilo…

Kad odjednom… Shvatio je da je ušao u jedno malo mjesto, ali prepuno sunca da je zaključio da mora da ovdje žive jako dobri ljudi. Ali možete pogoditi, ni tamo nije bilo nikoga.

- Ovaj planet uopće nema ljudi…baš šteta!- izjavio je Čituljak.

Da je prije to izgovorio, prije bi iza jedne ograde čuo kako netko vrlo brzo izgovara riječi, a kad se malo bolje koncentrirao, shvatio je da je to dječak koji priča šale. Prišuljao se ogradi i vidio da dječak razgovara na mobitel i očito pokušava nasmijati onoga s druge strane. Pošto je naš patuljak bio jako usamljen i već mu je bilo dosta hodanja, odlučio je prići bliže i pitati dječaka je li sam na svijetu. Kad je dječak vidio da iza ograde proviruje neka čudna kapica puna slova, nije se prestrašio jer je tako ionako bio sam kod kuće pa mu se svidjelo da se napokon može s nekim družiti.

-Ti si neki druželjubiv dječak! – rekao je patuljak. Dječak je samo kimnuo i nastavio s pričanjem šala. Nakon nekoliko šala, koje patuljak i nije baš sve shvatio, pitao je dječaka zašto nikoga nema na cestama. Dječak mu je odgovorio da se svi boje nevidljivog neprijatelja koji je već neko vrijeme prisutan na ovom planetu i zato im je rečeno da ostanu doma. Ali može ga upoznati sa svojim prijateljima iz škole, iako sad nema škole. Čituljak je bio presretan jer on voli društvo i nedostaju mu njegovi prijatelji patuljci, posebno onih sedam koji su poznati po tome što ih se spominje u jednoj od bajki.

I tako su dječak i Čituljak krenuli prema jednoj kući u čijem je vrtu sjedila djevojčica sa zamišljenim pogledom. Kad je vidjela neobičnu dvojku, zakolutala je očima i prokometirala nešto u bradu da bi se svatko zamislio. Pitala je što to oni dvoje izvode, nimalo se uzbuđujući što joj je u vrt ušetao glavom i bradom patuljak. Nisu stigli ni odgovoriti, a ona je već potrčala prema mobitelu s kojeg je bilo čuti glasove Marcusa i Martinusa. Kako to znamo? Pa tko njih ne zna! Na mobitel se javila jedna od glavnih djevojčica ove škvadre koja je ove školske godine zadužena da pazi na red. Ubrzo se i ona pojavila u vrtu jer je željela uživo vidjeti patuljka. Dugačka kosa joj je vijorila na vjetru i razumno je rekla kako se ostatak ekipe mora upoznati sa situacijom.

Tko će se prvi javiti na mobitel? Neće škoditi poziv djevojčici koja je sa svima prijateljica i iako je tiha, uvijek će pomoći. Dok se približavala vrtu, iako joj matematika nije jača strana, vidjela je da je netko višak i da nema pojma tko je mali čudak s kapicom. Nije ništa pitala, samo je sjela i čekala da netko nešto pametno predloži.

Čituljak je također odlučio šutjeti jer je ova ekipa bila toliko drugačija od svih stvorenja koje je ikad vidio. Djevojčice su se dale u hitno pozivanje, očito ima još nekih takvih njima sličnima, razmišljao je patuljak i ubrzo čuo kako jedna djevojčica odgovara preko mobitela da ona ne misli doći jer po ovome što je čula, više od pet ljudi ne smije biti na okupu, zar ne gledaju televiziju i konferenciju u kojoj Stožer civilne zaštite daje jasne upute. Po ovome je patuljak zaključio da je na telefonu jedna vrlo pametna djevojčica koja je vjerojatno pročitala sve knjige o Harryju Potteru.

Imala je ona pravo, zaključili su okupljeni, ali moraju sve obavijestiti da se trenutno druže s patuljkom. Preko mobitela su došli do dječaka koji je tiho poslušao što mu imaju za reći, a potom rekao da on može pomoći ako u kojem slučaju patuljak ne zna hrvatski pa će onda on s njim popričati na engleskom jeziku i poklopio slušalicu.

Patuljku Čituljku je ova predstava bila vrlo zanimljiva jer je uvidio da je svatko od ove čudne ekipe poseban i nasmijao se kratko da ga nitko ne vidi.

Većinom glasova odlučeno je da moraju posjetiti još troje klinaca koji će možda imati ideju što učiniti s patuljkom, njega naravno nisu ništa pitali.

Iz jednog vrta se čulo nabijanje lopte i patuljak se prestrašio, ali to je jedan dječak vrlo vješto trenirao za nogometne utakmice. Svojim lijepim očima, tako barem kažu gotovo sve djevojčice iz njihove ekipe, nakratko je pogledao u njihovu smjeru, a onda pozvao našeg šaljivdžiju s početka priče, koji mu se odmah pridružio. Rekli su neka im se jave obavijesti, a oni će dotad malo nabijati loptu. Djevojčice su zakolutale očima, onako kako već to samo one znaju, i nastavile put do ostale dvije djevojčice. Znale su da ako neočekivano pokažu patuljka jednoj od svojih prijateljica mogla bi se prestrašiti, a znale su da ona to nikako ne voli. Zato su nazvale na mobitel djevojčicu koja će pomoći tako da prvo ona dođe do nje i objasni joj situaciju.

Kad je i to bilo riješeno, laganim korakom su krenule prema cilju. Već izdaleka su čule, pogodite što? Smijeh koji je toliko zarazan, glasan i prije svega toliko zabavan, da su se svi od reda počeli smijati uključujući i našeg patuljka Čituljaka, na kojega su, moglo bi se reći čak i malo zaboravile. S pristojne udaljenosti sve djevojčice su se pozdravile i tad su se napokon sjetile da bi im Čituljak mogao ispričati svoju priču. S čuđenjem su poslušale što mu se dogodilo, a onda zaključile kako se, dok traje ovakva situacija, vjerojatno neće moći vratiti u svoju zemlju.

Patuljak Čituljak im je rekao da trebaju nešto poduzeti, jer ih je promatrao kroz cijelu ovu priču i zaključio kako su oni svi posebni i mogli bi spasiti svijet od nevidljivog neprijatelja. Neki su se nasmijali, neki zakolutali očima, ali kako će to oni pa nisu superheroji.

-Svatko je superheroj! -rekao je patuljak.

Uključite svoje moći poput pomaganja, smijanja, pričanja šali, pametnih komentara ili svega onog što svakog od vas krasi i u čemu ste dobri.

U tom trenutku shvatili su da zbilja mogu pomoći svijetu malim dobrim djelima i zajedništvom. A gdje je završio patuljak? Pa tamo gdje će mu biti najljepše, dok se ne bude mogao vratiti. Školska knjižnica je najbolje mjesto za našeg patuljka Čituljka koji voli čitati, a školska knjižničarka mu je drage volje napravila udoban krevet od jastuka i knjiga. Nazvali su je njeni vjerni mali knjižničari i odmah je znala da je situacija ozbiljna i priskočila u pomoć da Čituljak ne bi spavao pod vedrim nebom.

I tako naš patuljak Čituljak odmara i uživa i sad u školskoj knjižnici dok njegovih devet superheroja pokušava promijeniti svijet i tako pomoći i njemu da se vrati svojoj kući.

Mihaela Špoljarić